Jeste li ikad rekli: “Ne znam zašto sam ovako reagirala?”, nakon što Vas je zatekla vlastita eksplozija ljutnje, na naizgled nevinu situaciju. Ili Vam se desilo da u neočekivanom trenutku briznute u plač i obuzme Vas tuga, iako ste do tad bili svoje uobičajeno radosno “ja”? Je li Vas ikada uhvatio strah pred izlaganjem, iako ste sigurni da ste se dobro pripremili? Ili ste makar jednom u trenutku beznadnosti pomislili: “Život bez emocije bi bio puno jednostavniji”. Dobro došli! Niste sami. Većini ljudi je teško prepoznati što osjećaju i još teže razumjeti zašto reagiraju na određeni način.

Priznajem, i ja ponekad sanjarim o tome kako bi bilo puno lakše navigirati zamršene labirinte psihe, razumjeti vlastite emocije i emocije ljudi oko mene, kad bi svatko od nas imao svoja uputstva za upotrebu. Na početku upoznavanja nove osobe lijepo bismo se mogli zamijeniti uputstvima i nakon toga živjeli bismo dugo i sretno… Nakon tog dijela, obično se budim iz sna na javi i vraćam više prizemnim stvarima, poput pisanja ovog članka. 

Koliko god puta da okrenemo život naopačke i na sve strane – bilo na poslu, u vezama, u prijateljstvima, s obitelji, uvijek imamo “posla” s emocijama. I rijetko kad je lako. Glatko. Predvidivo. 

Iako ih je teško razumjeti i često još teže nositi se s njima, emocije nisu znak slabosti ili “defekta”. One su važni putokazi kroz zamršen svijet međuljudskih odnosa i vrijedan izvor informacija o našim potrebama i granicama. Kad ih naučimo prepoznavati, razumjeti i prihvaćati, lakše donosimo odluke, lakše se nosimo sa stresom, izazovima na poslu i privatnom životu i gradimo ispunjenije odnose.

U ovom članku saznat ćete što su emocije, zašto ih imamo, zašto su važne, te kako ih prepoznati i izraziti na prihvatljiv način. 

Što su emocije?

 

Jeste li se ikada zapitali zašto Vas nečiji komentar može naljutiti u djeliću sekunde? Zašto Vas ljubavna pjesma, u treptaju oka može transportirati u minula vremena bivše ljubavi i izvući iz Vaših njedara arhaičnu tugu? Zašto Vaše srce ubrzano lupa i suši Vam se grlo prije važnog razgovora, a još niste ni prekoračili prag? Zašto osjetite knedlu u grlu u situaciji kad znate da bi bilo dobro reći “ne”, ali niste u stanju? Sve su to primjeri emocija na djelu.  

Jednom davno, jedan moj profesor psihologije je kao odgovor na pitanje “Što su emocije?” rekao: “Emocije su poput vjetra”. Njegov odgovor me se jako dojmio i tek tad sam u potpunosti shvatila “što su emocije”. 

Baš kao vjetar dolaze i odlaze, ponekad nenadano, ponekad s upozorenjem. Često kao topao lagan maeštral, a ponekad kao hladna orkanska bura. Nekad ih naizgled nema, da bi opet ubrzo došle. To su emocije – promjenjive, kratkotrajne, različitog intenziteta i “kolorita”.

Čak i kad smo sami, bez vanjskih podražaja, emocije se mijenjaju – od tjeskobe i tuge do radosti i ljutnje, moguće je prijeći u jednom danu. A kada do toga dodamo međuljudske odnose, može to izgledati poput vožnje na ringišpilu.

Emocije su reakcije našeg organizma na ono što doživljavamo, o čemu razmišljamo i proživljavamo. Nastaju automatski i komunikacija su između mozga i tijela. Pripremaju nas da u milisekundama odgovorimo na situaciju u kojoj se nalazimo – bilo da trebamo zaštititi sebe, potražiti podršku, postaviti granicu ili se povezati s drugima.

Iako ih često doživljavamo kao nešto što se događa “u glavi”, emocije uvijek uključuju cijeli organizam. O njima možemo misliti, ali one nisu misli, već ih osjećamo u tijelu. Primjerice, strah može ubrzati rad srca, ljutnja stvoriti napetost u mišićima čeljusti i ramena, a tuga izazvati osjećaj težine u prsima ili knedlu u grlu. Isto tako, vrijedi i obrnuto – ako se ispravimo u tijelu, otvorimo prsni koš i stavimo osmijeh na lice, primjetit ćemo značajnu promjenu u tome kako se osjećamo. Naše misli također utječu na naše emocije. Razmišljanje o tome da će nešto poći po zlu izazvat će u nama reakciju straha, iako realne opasnosti nema jer sjedimo sigurni na svom kauču u kući.

Emocije same po sebi nisu ni dobre ni loše. One su po svojoj prirodi neutralne. Mi smo ti koji im pripisujemo epitete “dobre” emocije i “loše” emocije. Neke rado viđamo i mislimo o njima kao ugodnim poput radosti, uzbuđenja ili ljubavi, dok “one druge” najradije bismo izbjegli ako bi se dalo – strah, tugu i ljutnju. I tu većina nas ima problem. Ne želimo ih osjećati. Bojimo se često dopustiti ih do sebe. 

Međutim, svaka emocija ima svoju važnu svrhu. Emocije nam daju informacije o našim potrebama, vrijednostima i granicama, pomažu nam povezati se sa sobom i drugima i prilagoditi se svijetu oko nas.

Bez emocija bili bismo kao izgubljeni u svijetu, a život bez emocija bio bi bezbojan, dosadan i bez dubine. 

Upravo zato cilj nije riješiti se neugodnih emocija, nego naučiti razumjeti što nam pokušavaju poručiti i kako na njih odgovoriti na način koji je dobar za nas i za druge.

 

Zašto imamo emocije?

 

Možda ste se i Vi nekada zapitali ne bi li život bio jednostavniji kada ne bismo osjećali strah, grozu, tugu, očaj, ljutnju ili bijes. S mnogo sam ljudi imala prilike raditi koji su loše mislili o sebi jer su osjećali ove emocije. Neki od njih su mislili da s njima nešto nije u redu. Drugi su se na neki način osjećali “defektni”, “bolesni”, a neki su se bojali osjećati ove emocije jer nisu željeli biti kao roditelji koji su ih povrijedili s nekontroliranim bijesom. Ti ljudi su došli u nadi da će im psihoterapija pomoći “izbaciti te emocije iz sebe” ili ih se riješiti, najbolje zauvijek.

Nisu nikada bile krive emocije, već način na koji su izražene, ili nisu. 

Iako neugodne emocije mogu biti teške i iscrpljujuće, one nisu pogreška naše biologije. Naprotiv, ne samo da su emocije važne, već su biološki imperativ – razvile su se kako bi nam pomogle preživjeti, zaštititi se i povezati s drugim ljudima.

Kad ne bismo osjećali strah ne bismo mogli zamijetiti opasnost i pobjeći ili obraniti se. Nažalost, postoje osobe koje ne osjećaju strah kao posljedicu oštećenja moždanih struktura koje su za to odgovorne. 

Emocije nam pomažu spoznati što nam je važno i koje potrebe imamo u odnosu sa sobom i u odnosima s drugima. Potiču nas na traženje zadovoljena tih potreba, bilo da je riječ o potrebi za povlačenjem i samoćom kako bismo se regenerirali ili o potrebi za bliskom osobom kako bismo osjećali pripadnost i ljubav.  

Emocije imaju važnu društvenu funkciju. Pod utjecajem emocije mijenja se naš izrazi lica, ton glasa i govor tijela. S tom neverbalnom komunikacijom prenosimo drugima informacije kako se osjećamo, što nam omogućuje razumijevanje, povezivanje i empatiju. Upravo zahvaljujući emocijama gradimo bliske odnose i uspješno surađujemo s drugim ljudima.

Emocije također igraju važnu ulogu u donošenju odluka. Iako često mislimo da odluke donosimo isključivo razumom, emocije nam pomažu procijeniti što nam je važno, što nam odgovara, a što nije u skladu s našim potrebama i vrijednostima.

Problem nisu emocije, nego to što često ne znamo prepoznati njihove poruke ili smo tijekom života naučili da ih treba potiskivati, ignorirati ili zanemarivati. Cilj nije riješiti se emocija ili ih kontrolirati pod svaku cijenu. Cilj je naučiti prepoznati njihove poruke i odgovoriti u skladu s njima na način koji je koristan za nas i naše odnose.

Upravo zato je važno razvijati emocionalnu svjesnost – sposobnost da prepoznamo što osjećamo, zašto to osjećamo i što nam emocije pokušavaju poručiti. 

 

Koje su osnovne emocije?

 

Koje su osnovne emocije ovisi o tome koga pitate. Ako pitate Paula Ekmana (bio je poznat američki psiholog i vodeći stručnjak za proučavanje emocija) rekao bi Vam da je pet osnovnih emocija: strah, ljutnja, tuga, radost i gađenje. Ako pitate Carrolla Izarda ( bio je  poznat američki psiholog i znanstvenik) rekao bi Vam da je 10 osnovnih emocija: strah, ljutnja, tuga, radost i gađenje, sram, krivnja, iznenađenje, radoznalost i prezir.

Ja ću se u ovom članku držati Ekmanove teorije i 5 osnovnih emocija. 

Strah, ljutnja, tuga, radost i gađenje su univerzalne emocije i prepoznatljive u svim kulturama. Ako otputujete u Japan i netko Vas tamo naljuti bit će mu jasno da osjećate ljutnju, čak iako ne prozborite riječ na japanskom jeziku. Mikroekspresija Vašeg lica govorit će umjesto Vas.

Emocije nisu ni dobre ni loše, ni pozitivne niti negativne. One su energija u tijelu, poput osjećaja topline, gladi ili umora. Svaka emocija ima svoju biološku, psihološku i adaptivnu ulogu. 

Rođenjem dolazimo na ovaj svijet s biološkim imperativom i sposobnošću osjećanja straha, ljutnje, tuge, radosti i gađenja, a već u prvim mjesecima života ih spontano izražavamo. Ako ste i Vi osoba koja se ponekad krivi zato što osjeća strah ili ljutnju, molim Vas, sjetite se ove rečenice i ponavljajte je kao mantru. Biološka sposobnost, pa kako se onda ljutiti na sebe zato što osjećate strah ili ljutnju!? 

Psihološki imperativ je da se dijete mora vezati uz majku da bi opstalo i tako osigurati preživljavanje i opstanak (adaptivni imperativ). Da nije emocija ništa se od ovoga ne bi dogodilo!

Emocije su most između tijela i psihe. Svaka emocija ima svoju funkciju. Strah nas upozorava na moguću opasnost i priprema tijelo na brzu reakciju bijega ili obrane. Ljutnja nam govori da su narušene naše vrijednosti i granice ili da nam je učinjena nepravda i u trenu oka tijelo je spremno braniti se. Tuga nam pomaže prihvatiti gubitak i potaknuti druge da nam pruže podršku, a suze i glasni jecaji se tu da nas iznutra očiste i naprave mjesto za nešto novo što će doći. Radost nas usmjerava prema iskustvima i odnosima koji koriste našem zdravlju i dobrobiti i njezin efekt jasno se vidi na licu i tijelu koje zrači lakoćom i poletom.

Glavna funkcije svake od osnovnih emocija su:

  • Strah – upozorava nas na opasnost i pomaže nam preživjeti.
  • Ljutnja – štiti nas i potiče nas na promjenu nepravde.
  • Tuga – omogućava nam proces žalovanja i prihvaćanja gubitka.
  • Radost – motivira nas i povećava naš osjećaj povezanosti i zadovoljstva.
  • Gađenje – čuva nas od štetnih tvari i potiče nas na odbijanje onoga što nam škodi.

Emocije nisu našim neprijateljem. One su prijateljski glasnici koji nam pokušavaju reći da nešto važno za nas traži našu pažnju.

 

Iako osnovne emocije manje više svi doživljavamo na isti način, način na koji ih interpretiramo, razumijemo i izražavamo razlikuje se od osobe do osobe. Na to utječu naša iskustva, odgoj, uvjerenja i odnosi koje smo gradili tijekom života. To nas dovodi do često postavljanog pitanja – koja je razlika između emocija i osjećaja. 

Iako su ta dva pojma međusobno usko povezana, između njih postoji važna razlika koju je vrijedno razumjeti.  

 

Koja je razlika između emocija i osjećaja?

 

Koja je razlika između emocija i osjećaja je pitanje koje često izaziva nedoumice u odgovorima, jer se u svakodnevnom govoru pojmovi emocije i osjećaji koriste kao sinonimi. 

U psihologiji ipak postoji razlika.

Zamislite da idete na radionicu na koji ste se prijavili prije mjesec dana, na primjer na moju radionicu na temu “kako prepoznati različite emocije”. Došao je i taj dan i dolazite na mjesto okupljanja. Ulazite u prostoriju radionice i zauzimate svoje mjesto. U trbuhu Vam je lagani grč, tijelo kao da treperi iznutra dok primjećujete da zadržavate dah. Tumačite sebi da je to nelagoda radi prisustva drugih ljudi koje ne poznajete i ne znate kako će Vas prihvatiti. Nakon Vas dolazi druga osoba koja također osjeća u trbuhu lagani grč, treperenje tijela iznutra i zadržava dah dok ulazi u prostoriju i pronalazi mjesto za sebe. Iako osjeća iste emocionalne tjelesne senzacije interpretira ih drugačije. Pomisli da osjeća uzbuđenje jer će upoznati nove ljude i steći nova poznanstva.

Obje osobe su imale iste emocije u tijelu, ali je svaka od njih doživjela različite osjećaje na te emocije.

Emocija je brza, automatska reakcija organizma na neku situaciju ili podražaj. Nastaje bez udjela naše volje i izaziva promjene u tijelu i ponašanju. Primjerice, kada Vam u prometu drugi automobil iznenada presiječe put, Vaše će tijelo u milisekundi reagirati prije nego što stignete svjesno razmisliti o tome što se dogodilo i što osjećate.

Osjećaj je naše svjesno iskustvo emocije – način na koji tu emociju doživljavamo, razumijemo i dajemo joj značenje. Drugim riječima, na osjećaje utječu naše misli, dosadašnja iskustva, uvjerenja, naša životna priča. 

Emocija se događa, dok osjećaj nastaje kada emociju osvijestimo i razumom interpretiramo.

Iako je ta razlika korisna za razumijevanje psiholoških procesa, u svakodnevnom životu mnogo je važnije naučiti prepoznati što se u nama događa nego razmišljati koristimo li ispravan stručni naziv. 

Kako razvijamo sposobnost opažanja vlastitih emocionalnih tjelesnih senzacija, ostajemo u realnosti sadašnjeg trenutka radije nego u imaginarnim scenarijima našeg uma i zastarjelih uvjerenja na vlastitu temu, koja se vjerojatno neće dogoditi (np. novi ljudi me neće prihvatiti kao u promjeru naše prve osobe). Slušajući istinu vlastitog tijela razumijemo bolje svoje potrebe, biramo način na koji ćemo na njih odgovoriti i donosimo odluke koje su dobre za nas.

 

Zašto nam je teško razumjeti vlastite emocije i osjećaje?

 

Što nam to stoji na putu da nam je teško razumjeti vlastite emocije i osjećaje, a kamoli osjećaje drugih ljudi? Ako su to već nekakvi biološki imperativi s kojima se rađamo, ne bi li nam radi te činjenice trebalo bili lako i prirodno jednostavno znati što osjećamo i kako prihvatljivo s njima upravljati? 

A kako tek sebi i drugima objasniti da ponekad nakon žustre svađe u ljutnji oko neopranog posuđa nismo ustvari osjećali ljutnju radi toga, već osamljenost, odbačenost i zabrinutost za naš odnos s partnerom jer u posljednje vrijeme ne provodimo kvalitetno vrijeme zajedno i rijetko imamo seksualne odnose.

Prepoznati vlastite emocije nije niti malo jednostavno. Posebno ako nas roditelji nisu to naučili u djetinjstvu. 

Iako emocije nastaju spontano i bez udjela naše volje, sposobnost da ih osvijestimo, imenujemo, interpretiramo i razumijemo razvija se tijekom života; s tim znanjima se ne rađamo. 

 

Način na koji su odrasli reagirali na naše emocije u djetinjstvu, jesmo li ih smjeli pokazivati ili smo ih morali skrivati, snažno utječe na odnos koji danas imamo prema vlastitim osjećajima.

Ponekad osjećamo samo ono što je “na površini”. Primjerice, iza ljutnje se može skrivati duboki očaj, iza pretjerane brižnosti strah, a iza euforije duboka tuga. Ako nismo naučili zastati i oslušnuti što se događa u nama, lako ćemo reagirati automatski, a da ne razumijemo što nas zapravo pokreće.

Neki od nas osjećaju jednu emociju umjesto druge, kao na primjer tugu kad su ustvari ljuti. 

Ispričat ću Vam priču. Imala sam klijenticu koja je svaki put u različitim situacija umjesto osjećaja ljutnje bila preplavljena tugom i plačem. Zajedno s dugogodišnjim partnerom su otputovali na godišnji odmor na drugi kontinent. Drugi dan po dolasku, partner joj je iznenada obznanio da nije siguran želi li nastaviti njihovu vezu i da planira se po povratku iseliti iz zajedničkog stana. Upoznao je drugu ženu “koja mu je otvorila oči”. Moja klijentica osjećala je tugu, ali ne i ljutnju zbog načina na koji je to izveo. Nakon par mjeseci su se pomirili. Godinu dana kasnije, rekao joj  je da ju je prevario (s tom istom ženom) i da se opet iseljava iz kuće. Ni ovaj put još nije bila i stanju dopustiti do sebe svoju ljutnju. Nakon 2-3 godine psihoterapije danas je slobodna žena koja zna svoje granice i potrebe i koristi svoju ljutnju tamo gdje je potrebna. A njezin bivši partner? I dalje se mota oko nje želeći je imati u svom životu. Ipak, nažalost i dalje ne zna sa sigurnošću kakvu vrstu odnosa točno želi imati s njom i što joj je u stanju ponuditi. Ali moja klijentica više ne čeka na njega. Nastavila je dalje.

Dobra je vijest da se emocionalna svjesnost može razvijati i naučiti. Nismo osuđeni na “presude” djetinjstva, kako često u to vjerujemo… 

 

Zašto potiskujemo emocije?

 

Većina ljudi ne potiskuje emocije zato što to želi, nego zato što je tako naučila. 

Od najranije dobi primamo poruke o tome koje su emocije u roditeljskom domu “dopuštene”, a koje nisu. Rečenice poput: “Ne plači.”, “Prestani cendrati”, “Ružna si kad se ljutiš” ili “Pravi muškarci ne plaču.”,  “Budi jak.”, “Izdrži”, “Zaveži” i drugi, naučili su nas da određene emocije nisu prihvatljive i da ih treba sakriti ili ignorirati. Tim više, jer je u suprotnom postojala prijetnja kazne. Ponekad su te poruke bile neverbalne ili prešutne. Možda cijela obitelj prešutno ignorira tugu kao prirodnu reakciju na gubitak. A gubitaka nam u životu nažalost ne fali – od gubitaka osobnih stvari, ljubavnih partnera, poslovnih prilika, materijalnih uvjeta, zdravlja, pa do gubitaka bliskih nam ljudi. 

Ispričat ću Vam sljedeću priču. Imala sam klijenta koji je u prvom razredu osnovne škole izgubio majku u prometnoj nesreći. Nakon sprovoda, ostatak obitelji je nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo i isto se očekivalo od njega. Možete sad pomisliti da osuđujem i pitati se “što drugo su mogli napraviti kad nije bilo drugog izbora jer život ide dalje.” U pravu ste. Život ide dalje, s nama ili bez nas. Ono što je mom klijentu, tad 7 – godišnjem dječaku, nedostajalo je da odrasla osoba sjedne s njim u njegovoj tuzi i boli, ostane i da smisao onome što je osjećao. Nažalost to se nije dogodilo. Ne zato što je njegov otac bio loš čovjek, već zato što sam nije znao nositi se sa svojim osjećajima i s gubitkom supruge. Ono što je moj klijent tad umio i mogao napraviti sam je potisnuti svoje osjećaje koji su bili previše bolni i preplavljujući.   

Kako god da je bilo u domu u kojem smo odrastali nije nam bilo druge nego se prilagoditi. Prihvatili smo uloge koje su nam bile dodijeljene – poslušne  kćeri, dobrog sina, obiteljskog klauna, mirotvorca, žrtve, crne ovce, saveznice majke, miljenice oca, itd. Strah od odbacivanja od roditelja i time gubitak povezanosti, njege i ljubavi (kakva god da je bila ili ne) značio je ne mogućnost preživljavanja kad smo bili djeca. Postali smo “jaki”. Ako Vam je zanimljiva ova tema, pročitajte članak Priča unutarnjeg djeteta.

S vremenom takav način funkcioniranja postaje automatski i nastavlja se kad smo već davno otišli iz roditeljskog doma. Neki će se zatrpavati poslom, drugi će stalno biti zauzeti u potrazi za “savršenim” partnerom, posezati za hranom, alkoholom, seksom ili društvenim mrežama,..

Potisnute emocije ne nestaju. Čak ni onda kad smo ih zaključali u duboke vode zaborava. 

 

Iako potisnute, često tako duboko da ih se više i ne sjećamo, ostati prisutne u našem tijelu, živčanom sustavu, uvjerenjima, mislima i ponašanju. Znate kako radi ekspres lonac? Nakon nekog vremena, temperature i tlaka, para počne izlaziti. Tako je isto s nama i emocijama koje smo dugi niz godina potiskivali i pokušavali ignorirati. Nakon nekog vremena i pod određenim uvjetima i nama “para” počne izlaziti, te se pojavljuju pojačana napetost, razdražljivost, iscrpljenost, bolovi i poteškoće sa zdravljem, u seksualnim odnosima i općenito u odnosima s drugima.

Možda se čitajući i Vi prepoznajete u ovim opisima. Možda i Vama Vaša “para” izlazi. Možda je došlo vrijeme na suočavanje se s duhovima prošlosti i na razumijevanje i prihvaćanje sebe i svojih osjećaja.

Prihvatiti svoje osjećaje ne znači prepustiti im kontrolu niti opravdavati svaku reakciju. To znači dopustiti sebi prepoznati što osjećamo, razumijemo zašto se taj osjećaj javlja i odlučimo kako ćemo odgovoriti. Upravo u tome leži razlika između impulzivne reakcije nekontroliranog izljeva bijesa i svjesnog izbora da mogu i kasnije reći da me je nešto razljutilo.

 

Kako prepoznati vlastite emocije?

 

Ako smo bili naučeni potiskivati emocije može nam biti teško primijetiti ih kad se tek pojave. Često ih prepoznamo tek kada nas preplave. Tad često reagiramo impulzivno, povlačimo se, napadamo, kažemo nešto zbog čega nam je kasnije žao. Teško nam je razumjeti sebe, svoje emocije i zašto tako reagiramo. Pojavi se tad osjećaj krivnje i srama i još više se učvršćujemo se u uvjerenju “sa mnom nešto nije u redu”. Dajemo sebi tiho obećanje da ćemo se bolje “kontrolirati”. I tako zatvaramo začarani krug.

Ne bojim se osjetiti emocije. Bojimo se proživjeti nanovo ono što smo već preživjeli.

 

Izlazak iz začaranog kruga potiskivanja emocije – izljeva emocije je naučiti se zastati i primjetiti. Zapitati se: Što se upravo događa u meni?

Pravi odgovor će nam dati tijelo. Napetost u ramenima, ubrzano disanje, knedla u grlu, osjećaj težine u prsima, grč u trbuhu,… mogu biti prvi znakovi da se u nama nešto događa. Dodirnite dio svog tijela gdje osjećate tu emocionalnu tjelesnu senzaciju. Stavite svoje ruke na prsni koš gdje osjećate težinu, udahnite dublje i izdahnite sporije opuštajući mišićnu napetost i upitajte se: “Što mi ova emocija pokušava reći?” , “Koja je važna informacija koju mi pokazuješ?”, “Što mi sad treba?”. Ostanite malo i osluškujte. Dozvolite nek se to mjesto pod Vašom rukom opusti…primijetite kako se smirujete.

Tek nakon toga možemo pokušati imenovati emociju i zapitati se što Vas je potaknulo da se osjećate tako kako se osjećate.

Može Vam pomoći i nekoliko jednostavnih pitanja:

  • Što trenutačno osjećam?
  • Što je potaknulo ovu emociju?
  • Što mi ona pokušava reći?
  • Što trebam sad da bi se osjećala sigurno? Trebam li sad sebe zaštititi, izraziti ili promijeniti?

Emocije nisu isto što i misli. Ako smo na početku učenja se o vlastitim emocijama i osjećajima, lako je pomiješati misli za emocije. Emocije se manifestiraju u našem tijelu na konkretne načine koje smo već spominjali. Misli su “produkti” našeg uma ili “iz glave” koje ne nužno odgovaraju istini. Skloni smo razmišljati u skladu s tim kako smo odgajani i kakva su naša iskustva. Stoga također vrijedi postaviti pitanje – je li je ovo misao ili osjećaj?

Pauze da zastanemo i postavimo si pitanja o tome što osjećamo, što nas je potaknulo i što trebamo, će nam pomoći razvijati emocionalnu svjesnost. Uz pomoć emocionalne svjesnosti vraćamo se u sadašnji trenutak, uzemljujemo u tijelu, lakše prepoznajemo svoje potrebe, reguliramo emocije i donosimo dobre za nas odluke.  

 

Kako zdravo izraziti i regulirati emocije?

 

Izraziti emociju ne znači reagirati impulzivno, a ni izreći sve što nam u tom trenutku prolazi kroz glavu. Zdravo izražavanje emocija podrazumijeva da ih najprije prepoznamo, prihvatimo i pronađemo način da ih izrazimo bez povređivanja sebe ili drugih.

Emocije su ponekad intenzivne. Posebno tad, treba nam vremena da emotivni naboj opadne i da se tijelo smiri. Tek nakon toga ih možemo razumjeti. Zato je dobro pokušati ne reagirati u trenutku kad je emotivni intenzitet jak. Ako se svađate s partnerom vjerojatno imate trenutke kad biste mu sve htjeli “sasuti” u lice. Ako ste imali takve trenutke vrlo je vjerojatno da Vam je kasnije bilo žao, ali izgovorene riječi se na da povući. Zato je bolje stati, dogovoriti se da ćete diskusiju nastaviti drugi put kad budete u stanju mirno razgovarati. Ako mislite da će Vam to pomoći izađite iz kuće, prošetajte i prodišite. Dajte si prostora i vremena da Vam se tijelo vrati u ravnotežu i da na miru razmislite o tome što osjećate. Možete se tada vratiti na upute i pitanje iz prethodnog poglavlja koja će Vam u tome pomoći. 

Emocionalna regulacija nije potiskivanje emocija, nego sposobnost da ostanemo u kontaktu s tim što osjećamo, a da osjećaji ne upravljaju našim ponašanjem.

Cilj nije nikada ne osjetiti ljutnju, tugu, strah ili druge intenzivne emocije. Cilj je naučiti izraziti ih na način koji čuva Vaše dostojanstvo, odnose i psihičko – fizičko zdravlje.

 

Kada emocije postaju problem?

 

Emocije same po sebi nisu problem. Problem nastaje kad ih ne prepoznajemo, potiskujemo i kad nas toliko preplavljuju da narušavaju kvalitetu naših odnosa i života.

Ako zbog emocija sve češće ulazite u sukobe, povlačite se iz odnosa, osjećate patnju ili imate dojam da vas emocije potpuno preuzimaju, možda je vrijeme da im posvetite više pažnje. Ponekad se iza snažnih emocionalnih reakcija kriju dugotrajni obrasci, nerazriješene traume iz djetinjstva ili životne okolnosti s kojima se ne bismo trebali nosimo sami.  Ako želite saznati više o tome kako utjecu na nas trauma iz djetinjstva pročitajte članak Bioenergetska analiza: Kako iskustva traume oblikuju tijelo.

Traženje stručne pomoći nije znak slabosti, već hrabrosti. To je znak da ste spremni bolje razumjeti  i zauzeti se sebe i svoj život učiniti dostojan življenja. Psihoterapija Vam može pomoći razviti emocionalnu svjesnost, naučiti Vas učinkovitije regulirati emocije i pronaći odgovore i načine da se s izazovima nosite na ispunjeniji način.

Zaključak:

Osnovne emociju nam omogućavaju preživljavanje. Sve emocije su korisne i svaka ima svoju funkciju. Cilj nije kontrolirati emocije već ih prestati potiskivati, naučiti se kako ih raspoznavati, regulirati i komunicirati. Njihovo razumijevanje je prvi korak prema psihološkoj otpornosti. 

Često postavljana pitanja:

Je li normalno osjećati više emocija odjednom?

Da, sasvim je prirodno osjećati više emocija odjednom i upravo tako se često dešava, ne samo kod osnovnih već i kod sekundarnih emocija. Možemo osjećati strah i ljutnju istovremeno, tugu i strah, ljutnju i tugu, ljubav i mržnju itd.

Mogu li emocije uzrokovati fizičke simptome?

Emocije doživljavamo kao tjelesne senzacije – napinanje i opuštanje određenih mišića, promjene u temperaturi tijela,ritmu disanja, otkucajima srca i druge. Međitim, emocije se mogu također “zamaskirati” iza kronične tjelesne napetosti, bolovi, tegoba i oboljenja. Više o toj temi možete pročitati u članku Psihosomatski poremećaji.

Zašto ponekad ne osjećam ništa?

Ponekad ne osjećamo ništa jer smo potisnuli svoje emocije ili smo naučili nesvjesno se emocionalno isključiti kako bismo se zaštitili od boli (u psihologiji se to naziva disocijacija).