Odrasla sam, kako onda mogu u sebi imati nekakvo unutarnje dijete?”, s čuđenjem pitala me moja klijentica u jednom od naših početnih psihoterapijskih susreta.
Unutarnje dijete – znači tko ustvari?!
Začetak ideje unutarnjeg djeteta pronalazimo u postignućima i djelima Carla Gustava Junga – oca analitičke psihologije. Jung u svojim djelima nije koristio termin unutarnje dijete, već termin arhetipa djeteta u svojoj teorije arhetipova prvi put objavljene 1951 godine u djelu “The Archetypes and the Collective Unconscious” (Arhetipovi i kolektivno nesvjesno).
Kasnije je termin unutarnje dijete (inner child) populariziran od strane psihologinje Alice Miller u knjizi “The Drama of the Gifted Child”, 1979 (Drama darovita djeteta, 2019) i John Bradshaw u knjizi Homecoming: Reclaiming and championing your inner child, 1990.
Svatko od nas, bez obzira na to koliko imamo godina, kakav nam je društveni status, s čime se bavimo zarađujući za kruh, nosi unutar svoje psihe tzv. unutarnje dijete. Unutarnje dijete je srž naše ličnosti u kojoj su pohranjeni emocionalni doživljaji iz djetinjstva protkani sjećanjima, uvjerenjima i često zatomljenim osjećajima.
Od prvih minuta našeg života osim zadovoljenja primarnih fizioloških potreba vezanih uz opstanak i fizičku sigurnost (san, hrana, voda, krov nad glavom i druge (Maslow)) za osjećaj potpune sigurnosti bila nam je potrebna i emocionalna sigurnost koja je usko vezana uz emocionalnu dostupnost makar jednog roditelja ili skrbnika.
Emocionalna dostupnost znači da je tijekom našeg ranog razvoja bila prisutna osoba koja je bila “dovoljno dobra majka”. Majka (ili je to ponekad otac) koja je bila empatično usklađena s potrebama novorođenčeta na koje je dosljedno odgovarala. Kroz previjanje, hranjenje, držanje djeteta u svom naručju je zadovoljavala njegove primarne fiziološke potreba u isto vrijeme regulirajući njegove emotivne potrebe za sigurnošću, bliskošću, privrženošću. Kroz fizički kontakt s tijelom majke, ritmičkim udarcima njezina srca, njezinim umirujućim dodirom, toplim pogledom, opojnim mirisom njezine kože njegovala je u djetetu razvijanje sposobnosti doživljavanja tijela kao mjesta u kojem se sigurno živi.
Također je raspoznavala emocije djeteta, bila ih u stanju primiti unutar sebe tj. biti za njih “kontejner”. Tonom svog glasa, izrazu lica i riječima mogla ih je vratiti do djeteta, govoreći np. “ vidim da si tužna, ljuta…” i tako je regulirala djetetove osjećaje. Nije to bila idealna majka iz bajke, jer idealne majke naprosto ne postoje.
Bila je dovoljno prisutna, empatična i responzivna.
Kroz rani kontakt s majkom ili s drugim primarnim skrbnikom (okvirno do oko 2 godine života) izranjala je srž našeg unutarnjeg djeteta koja se potom kroz daljnje djetinjstvo i mladost nadograđivala i formirala u našu ličnost.
Zašto je unutarnje dijete važno?
Na osnovu tih ranih iskustava u odnosima s našim roditeljima ili skrbnicima stekli smo percepciju o nama samima, drugim ljudima i o svijetu koji nas okružuje.
Ako smo se osjećali dovoljno emotivno prihvaćeni i podržani, viđeni u svojim potrebama, voljeni za to tko smo umjesto za naša postignuća, odrasli smo sa spoznajama da smo OK takvi kakvi jesmo, da su drugi ljudi i svijet sigurno i prijazno mjesto.
Ako smo nažalost odrastali s osjećajem da smo emotivno napušteni i prepušteni sami sebi, odbačeni jer nismo zadovoljavali očekivanja, zlostavljani, odrasli smo sa spoznajama da nismo vrijedni ljubavi jer s nama nešto nije u redu, a drugi ljudi i svijet predstavljaju prijetnju. Te emocionalne povrede stvorile su bolne rane. Iako zarasle zubom vremena, ispod površine nadalje peku.
U tim emotivnim ranama “zaključane” su emocije poput straha, težnje, tuge, ljutnje, bijesa, srama, krivnje,… emocije koje smo kao djeca morali potisnuti da bismo preživjeli. U tim ranama nadalje je zarobljena djevojčica ili dječak koji plače i vrišti “mama___!” ili “tata____!”
Ako smo doživjeli zlostavljanje, naše preživljavanje bilo je nažalost možda doslovno.
Čak i ako nismo imali takva traumatska iskustva, bili smo ovisni o naših roditeljima, o njihovoj milosti i nemilosti. Ispoljavanje osjećaja koji nisu bili prihvatljivi stvaralo je prijetnju gubitka odnosa o kojem smo ovisili.
Ako u roditeljskom domu ljutnja nije bila prihvatljiva, naučili smo je potisnuti napinjači naše tijelo kako bismo zadržali unutar sebe njezin impuls. Ako izražavanje tuge nije bilo dobro došlo, naučili smo se stezati grlo i gutati svoje suze.
Naučili smo sprezati dah, napinjati tijelo, potiskivati osjećaje.
Emotivne rane pune bolnih osjećaja zakopali smo u sebi. Pomažu nam u tome različite strategije koje smo razvili tijekom odrastanja. Nekima potiskivanje, negiranje ili racionalizacija osjećaja, drugima humor, nekima uloga “dobre djevojčice”, drugima “perfekcionizam i kontrola”, nekima seksualnost i odnosi itd.
Djetinjstvo je završilo. Krenuli smo u odrasli život s najboljim namjerama da ćemo biti drugačiji od tih koji su nas povrijedili.
Zakopani duboko unutar nas osjećaji djeteta koje smo jednom bili, nisu nestali. I dalje utječu na našu sliku o sebi, na naše bliske odnose kao i na naše odrasle emotivne reakcije bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne.
Danas, naše unutarnje dijete, kao nepozvani gost, pojavljuju se pred našim vratima često upravo onda kad nismo na to spremni.
Obično se pojavljuje s intenzitetom koji ne odgovara datoj situaciji. Tipa od “muhe pravimo slona”. Lupamo nogom o pod ili se na njega bacamo ko dvogodišnjak (možda ne doslovno). Durimo se. Govorimo “nije mi ništa” kad nam je svašta. Upadamo u krajnosti “crno-bijelo”, “volim-mrzim”…
Možemo se zateći u tome da uvijek iznova biramo “krive” za sebe partnere.
Težimo k emocionalnoj bliskosti, pripadanju i maštamo o ljubavi, ali podsvjesno biramo partnere koji su na neki način emotivno nedostupni. Na početku odnosa – anksiozni smo u iščekivanju gubitka kojeg se panično bojimo.
U odnosu, osjećamo se usamljeni, nezadovoljni, neispunjeni…tužni, ljuti, prazni, napušteni… Ili možda biramo partnere koji nas fizički napuštaju i proživljavamo depresivna stanja. U agoniji bola tražimo u sebi pogreške i okrivljujemo se za gubitak odnosa.
S druge strane, možda smo mi ti koji prekidamo odnose kad osjetimo da nam se partner sve više približava i teži k većoj bliskosti. Možemo osjećati narastajući strah kao prijetnju našoj slobodi i integritetu, gušenju u ljubavi. Spas vidimo u bijegu iz odnosa….da bi nakon nekog vremena opet osjetili težnju za bliskim odnosom i vrtimo se u začaranom krugu bliže-dalje-bliže-dalje…
Možda osjećamo da nas partner kontrolira i ne poštuje naše osobne granice, da je nezainteresiran našim potrebama, već isključivo zadovoljavanjem vlastitih. Možda se osjećamo kao žrtva, a partnera doživljavamo kao agresora.
Možda nas šef na poslu ili neki drugi autoritet, budi u nam strah i ljutnju svojim naizgled pretjeranim zahtjevima, a mi se osjećamo bespomoćni u zauzimanju za sebe i postavljanju granica.
“Pucamo po šavovima” kad naša djeca, partneri, kućni ljubimci ili životne okolnosti stalno nešto od nas traže i osjećamo se često iskorišteni i iscrpljeni beskonačnim davanjem. Gubimo kontrolu nad emocijama
Živimo strahom za vlastitu egzistenciju, iako smo materijalno OK situirani. Bez obzira na edukacije, titule i zvanja mali glas iznutra i dalje zlokobno šapuće “za malo”.
Negiramo vlastitu ljutnju i osjećamo krivnju kad nam se iskrade. Neplanirano, nehotice, ne u razmjeru koji odgovara datoj situaciji. Mržnja prema sebi pokazuje svoje zlokobno lice u autodestruktivnom gladovanju, objedanju, trošenju, rizičnom seksu, alkoholu, itd.
Kad se pogledamo u ogledalo bojažljivo i sa stidom, vidimo “ružno, previše tu, premalo tamo…”, izobličeno, umjesto to lijepo koje sigurno je. Ili možda pretjeranom brigom o vanjski izgled i dojam koji ostavljamo, prikrivamo vlastitu nesigurnost, krhkost i ranjivost koju osjećamo iznutra.
Možda nas boli tijelo, puno napetosti, krutosti ili patimo na psihosomatske poremećaje.
“Programirani” iznutra ranama biramo podsvjesno naše romantične i životne partnere, odgajamo vlastitu djecu i na neki način otvaramo slične ili iste životne okolnosti.
Kako njegovati unutarnje dijete: kako biti dobra za sebe
Naše unutarnje dijete, dijete koje smo jednom bili, traži i dalje sretan završetak, ispunjenje sna o sigurnosti, pripadnosti, privrženosti i ljubavi! I svakako je na to imalo i ima pravo!
Ne možemo se vratiti u djetinjstvo, promijeniti ga, a ni naše roditelje/skrbnike.
Iluzija o idealnoj ljubavi koja će izliječiti naše rane i dati nam sve što nismo imali neće se ostvariti, jer je to iluzija.
Put nas vodi u proces učenja kako postati dobar roditelj za sebe. Pa do kako se zaljubiti do ušiju u samu sebe i voljeti se ko nikog do sad!
Prvi korak je uvijek prepoznati i osvijestiti da imamo unutar sebe malu_____Martu, Anu, Ivu,… (ime).
Nakon toga upoznati je. Pitajući i osluškujući odgovore. Kakve su ti potrebe? Što voliš, a što ne voliš? O čemu maštaš?
Možda odrastajući nije bilo “prostora” na naše potrebe, pa smo odrasle ne znajući da ih imamo i da imamo na njih pravo! Imate!
Dati si pristanak na eksploraciju potreba. Budite znatiželjne. Istražujte. Odvažite se probati nešto novo! Istražujte osjetilima. Boja (haljine, kose, zida). Novi okus, sladoled od slanog karamela ili zelenog čaja? Miris. Zvuk. Drugačiji put do kuće, možda bez kišobrana, po kiši. Novi hobby, slikanje rukama?
Tražite svoju ekspresiju. Uključite u to svoje tijelo. Plešite! Plešite, tipa 5 Ritmova, Movement Medicine itd. tj. plesove koji nisu strukturizirani već vam daju slobodu vlastite ekspresije kroz pokret. Lupajte jastuke i povežite se sa svojom ljutnjom. Vrištite dok se vozite u automobilu i nađite svoj glas. Plačite. Ljuljajte se na ljuljački i potražite radost.
Izrazite svoje osjećaje pišući pismo bez cenzure do majke i do oca koje nikada nećete poslati.
Vježbajte svoje granice. Govoriti “NE”. Vježbajte govoriti “DA”.
Unutarnje dijete nije satkano samo od tuge, ljutnje, straha….potražite unutar sebe ili razvijajte putove do radosti, veselja, zadovoljstva, ekstaze, mira,…
Kako zavoljeti sebe: stvaraj zdrav odnos prema sebi
Gledajte se u ogledalu duboku u svoje oči. Iza bora, podočnjaka, šminke. Gledajte se kao do u njima želite vidjeti svoju dušu. Što vam govore vaše oči? Nađite suosjećanje za tu ženu koja vas gleda nazad.
Šapnite joj, možda “bok” za početak ili “žao mi je” ili “tu sam” ili “volim te”, čak iako to ne osjećate.
Pričajte s njom. Jesi li umorna? Da li stvarno želiš ići večeras na ______ ili činiš to zbog drugih? Što ti sad treba?
Ugađajte si. Kupite si cvijeće bez razloga. Masirajte si stopala, lice. Otiđite na randevu sa sobom (čak i ako imate partnera).
Grlite se.
Brinite se o svom tijelu, jer vaše tijelo to ste vi! Zdravlje, odmor, spavanje, prehrana, fizička aktivnost, njega i gradite kontakt s tijelom jer u njemu se nalaze vaši osjećaji!
Kad se osjećate uznemireno, segnite po “alate” koje već imate np. dišite dublje, uzemljite se, koristite mindfulness, otiđite u prirodu, nazovite vašu “sigurnu osobu” tj. onu koja će vas saslušati s razumijevanjem.
Pronađite nove alate koji vam pomažu smiriti se kad ste uznemireni kao i one koji će vas aktivirati kad ste u depresivnom raspoloženju.
Otiđite na psihoterapiju ako osjećate potrebu. To je najvrjedniji dar koji si možete pokloniti.
